Prevlast globalnog dizajna

Arhitekti su danas samo dizajneri! – nova je krilatica koja vlada strukovnim medijima. Vittorio Gregotti reprezentira Volvo, Frank Gehry nedavnim je projektom u Parizu postao simbol Louisa Vuittona, Renzo Piano pozira za Rolex, a Massimiliano Fuksas model je za reklamu Renaulta. Arhitektura ubrzano postaje ono što se u engleskoj i osobito u američkoj leksičkoj tradiciji koristi gotovo kao njezin sinonim ili suvremeni eufemizam – design.

Parametrički dizajn generiran računalnim tehnologijama, digitalna arhitektura, roboti i osobito 3D-printeri snažno su obilježili tekuću godinu. Pitanje koje se nameće za buduće generacije jest koliko nam je uopće potreban arhitekt? Ako je najava Patrika Schumachera koji zagovara parametricizam kao novi arhitektonski stil za 21. stoljeće zaista ono što nas očekuje, osuđeni smo na evolucijsku smrt, jer slijedi potpuna kastracija profesije. Nova strujanja ne zahtijevaju specijalističke kompetencije ni kritičku distancu arhitekta pri projektiranju, nevažno je razumijevanje sadržaja zgrade, nestaje modernistička dogma funkcije, sve se svodi na formalne intervencije i sve se prihvaća kakvo jest – status quo arhitekture = status quo u razvoju misli.

Europski kulturni centar za svemirske tehnologije, Vitanje, Slovenija

Ovogodišnji najveći arhitektonski događaj, Venecijanski bijenale s temom Fundamentals, najava je drukčije, alternativne budućnosti arhitekture (iako se taj projekt paradoksalno vraća u sagledavanje prošlosti). Povratak osnovama arhitekture što je Rem Koolhaas postavio kao temu Bijenala upravo je pokušaj zadržavanja arhitekturi inherentnih vrijednosti, razumijevanja njezinih principa i temeljnih elemenata (stubišta, prozora, vrata…). Pitanje je koliko će takav diskurs nadolazeća 2015. poduprijeti ili barem tolerirati?

Tehnologija je danas nova religija, vjerujemo u njezine mogućnosti iako ne znamo kako u zbilji funkcionira. Uz tehnologiju često idu (iako su pojmovno suprotstavljene) briga za prirodu, održivost i „zelena gradnja“, što su često samo poštapalice arhitektonskog žargona, a tek rijetko i istinske namjere. Koolhaasov naizgled nostalgičan stav neki su teoretičari prepoznali kao kraj najutjecajnijeg arhitekta današnjice. Ukoliko je to doista istina, onda je došlo i vrijeme kraja arhitekture kakvu poznajemo, jer se kreacija već sada svodi samo na parametricizam, oprostite – na dizajn.

Godina ekstremnih nebodera

Druga tendencija koja bi od sljedeće godine mogla još više utjecati na arhitektonsku struku jest sve izraženija prevlast „Istoka“, jer čini se da globalna arhitektura doista slijedi onu Koolhaasovu krilaticu iz 2004. – Go East! West is History (nove su meke Kina i arapski svijet). Broj zgrada koje će dosegnuti više od 300 metara visine u sljedećih će pet godina eksponencijalno rasti, a osim što se pretežito usmjeravaju na formalne karakteristike i htijenje da izgledaju jedinstveno, neboderima se nastavlja i bespoštedna borba za iskazivanjem moći i bogatstva, dosezanjem ekstremnih visina. Deset najviših koji će dovršenjem obilježiti 2015. uglavnom su smješteni u Kini ili na Bliskom istoku.

Kingdom Tower, Jeddah, Saudijska Arabija

Najniži neboder (što zvuči kao cinični oksimoron!) u toj će skupini biti sjedište ADNOC-a u Abu Dhabiju (Ujedinjeni Arapski Emirati), visine 342 metra, koji će s planiranih 76 etaža zauzeti tek 62. mjesto najviših na svijetu. Ironična je zanimljivost da se to sjedište nacionalne naftne kompanije radi prema LEED-certifikatu zelene izgradnje. Nešto će viši biti Forum 66 Tower 2 u kineskom Shenyangu (351 m) s ukupno 68 etaža, uklopljen u veći višenamjenski kompleks koji neodoljivo podsjeća na neke starije varijante američkoga WTC-a. Zatim slijedi OKO Tower, jedan od dva ruska diva koji se trenutno gradi u Moskvi (352 m, s nanizanih 85 etaža), a može se pohvaliti brendiranom „arhitekturom s potpisom“ znamenitoga američkog ureda Skidmore, Owings & Merrill. Drugi moskovski neboder pred dovršenjem je 95-etažni Vostok Tower (373 m), koji će po dovršetku biti najviši u Europi (ali tek 43. najviši u svijetu, što jasno pokazuje europsko zaostajanje u tome globalnom nadmetanju). Sljedeće bi godine trebali biti realizirani kineski Eton Place Dalian Tower 1 u Dalianu (383 m, 80 etaža), Capital Market Authority Tower u arapskom Rijadu (385 m, 79 etaža) i Marina 101 u Dubaiju (426 m, 101 etaža). Iako je nedavno otvoren World Trade Center One u New Yorku označen kao najviši neboder zapadne hemisfere s 541 m (417 m bez antene), čini se da će tu čast u 2015. preuzeti novi stambeni toranj 432 Park Avenue (s 426 m visine i 85 etaža), arhitekta Rafaela Viñolyja.

Igle u nebo

Zbog položaja u srcu Manhattana i visine koja omogućava spektakularan pogled na delirični New York, stanovi u njemu dosežu astronomske cijene, a najskuplji penthaus procijenjen je na 82,5 milijuna dolara.

U konačnici, dva najviša nebodera najavljena za dovršenje u 2015. smještena su u Kini. Wuhan Center (438 m, s 88 katova) gradi se od 2009, a ima atraktivnu vanjsku ovojnicu s inovativnom aerodinamičnom formom koja se temelji na redukciji otpora zgrade jakom vjetru. Ipak, najviši neboder čija se realizacija najavljuje u godini pred nama bit će Shanghai Tower (632 m), koji će sa 128 katova ujedno postati i treći najviši na svijetu. Projektirao ga je arhitektonski ured Gensler, s idejom da zgrada tlocrtno podsjeća na jedan od tradicionalnih kineskih simbola, što bi je navodno trebalo približiti lokalnom i vernakularnom (sic!).

Građevina koja će apsolutno obilježiti prva dva desetljeća 21. stoljeća jest Kingdom Tower (izvorna imena Burj-al-Mamlakah) u arapskoj Jeddahi, nedaleko od centra islamskog svijeta, Meke. Ukoliko njegova izgradnja započne sljedeće godine, a bude dovršena 2018, kako je planirano, Kingdom Tower postat će prvi toranj koji je dosegnuo visinu od jednog kilometra (na početku najavljivana je visina od jedne milje, odnosno 1,6 km!), s planiranim troškovima izgradnje višima od milijardu dolara! Projekt je autorstvo američkog ureda Adrian Smith + Gordon Gill Architecture, iskusna s najvišim svjetskim neboderima, jer su projektirali i trenutni broj jedan u svijetu – Burj Khalifu u Dubaiju (830 m). Planirani toranj višestruko je zanimljiv. Sa stručnog stajališta bit će to izazov za inženjere, koji moraju osigurati temeljne pilote duboke 110 metara te potom građevinu u elevacijama strukturirati od čelične konstrukcije teške 80.000 tona. Tower će tlocrtno biti organiziran kao trokraki volumen kako bi se ostvarila stabilnost, na način da svaki od krakova djeluje kao „gotički kontrafor“, što u konačnici pridonosi atraktivnosti forme.

Hrvatske izgubljene šanse

Između upornjaka tornja mjestimično su raspoređene „terase“ kao ekstenzije unutrašnjih prostora s iznimno atraktivnim vizurama. Visina diktira i sužavanje pri vrhu u gotovo piramidalni oblik, što neodoljivo podsjeća na neboder The Shard u Londonu, poznatoga talijanskog arhitekta, dobitnika Pritzkerove nagrade, Renza Piana.

Hrvatska nažalost, ili srećom, kao da nije dio tog procesa globalizacije – jer i u arhitekturi smo izolirani i (od)cijepljeni od sudjelovanja u svjetskim zbivanjima. U posljednje vrijeme slovenski arhitekti dominiraju na našim nacionalnim natječajima, i to s pravom. Njihovi korifeji struke iznimno su napredovali na području primjene suvremenih konstrukcija, a ove su godine čak realizirali Europski kulturni centar za svemirske tehnologije i pokazali da je zajedničkim snagama moguće sudjelovati u formiranju nacionalnoga diskursa arhitekture. Kod nas su se slovenski arhitekti nedavno iskazali prvo na natječaju za AluArt Forum – projekt proširenja Likovne akademije u zagrebačkog Ilici s objektom programski malih dimenzija, ali velike urbanističke i identitetske važnosti.

U međuvremenu je zagrebačko Sveučilište pokrenulo niz velikih natječaja: za Sportsko-edukacijski centar Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, zatim za rješenje zgrade Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a nedavno je završen i natječaj za idejno arhitektonsko rješenje novoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (Biološkog, Geografskog i Geološkog odsjeka) na lokaciji Kampus Sjever. I ovdje su prvu nagradu (ali i čak četiri od pet dodijeljenih!) ponovno dobili slovenski arhitekti, pa je realizacija pripala Matiji Bevku i Vasi Peroviću, dok je među ostalim nagradnim plasmanima od hrvatskih arhitekata prisutan jedino Hrvoje Njirić. Uz to, okončan je i manje kvalitetan natječaj za Hrvatski atletsko-nogometni centar Svetice u Zagrebu, koji s obzirom na trenutno stanje u hrvatskom nogometu nema svijetle budućnosti. U Osijeku je na natječaju dobiveno rješenje za novi Islamski centar s džamijom, gdje je s obzirom na specifičnu tematiku zadatka pozitivno iznenađenje bio veliki broj pristiglih radova (čak 33).

Navedenim se natječajima naizgled otvara perspektiva za niz reprezentativnih gradnji tijekom 2015, no realnost je da mnogi od tih projekata zbog pogubne investicijske situacije u Hrvatskoj doskora neće zaživjeti. I dok u lokalnom kontekstu domaći arhitekti koliko-toliko aktivno djeluju, porazna je istina da su izvan našega „balkanskog kruga“ međunarodno afirmirana možda dva ili tri hrvatska arhitekta. Nastavimo li tako, i nadalje će nas znati samo po Davoru Šukeru i ljepotama Dubrovnika, pa je nadolazeća 2015. idealna prilika za već toliko puta najavljeni novi početak u hrvatskoj arhitekturi, kojoj ne treba govoriti što da radi, nego joj samo treba poželjeti da napokon – radi.